Kronike opasnog uma

07.06.2005., utorak

no. 1

Zašto no.1? Zato jer je ovo moj prvi blog; zato jer mi je kratkoročni cilj postati blog no.1 po čitanosti; zato jer mi je dugoročni cilj biti proglešen bloggerom no.1 od nekog uglednog društva koje će jednog dana dodjeljivati takvu godišnju nagradu, a koja će značiti jako puno za onoga koji ju dobije jer će to biti jedna od najprestižnijih nagrada; zato jer ću tada od neke bogate firme dobiti veeeeeliki sponzorski ugovor i postati prljavo bogati i bahat i samim time opet postati još jedan no.1 – vladar svijeta. Da, malo sutra!!! Eto, pošto još ni jedne novine i ni jedan časopis nisu prepoznali moje stvralačke moći pisanja kolumne i pošto mi ni jedna televizija još nije ponudila neku vlastitu talk-show emisiju u kojoj bi kritizirao dnevne događaje, zvao u emisiju poznate ljude i napadao ih provokativnim pitanjima, odlučio sam se pridružiti ovoj zajednici bloggera, koja btw. ne traži nikakvu audiciju za pristupanje (samim time ne postoje ni nikakva psihološka testiranja koja bi me možda u tome spriječila), i početi pisati svoju kolumnu. Ajde, vidjet ćemo koliko će to biti oblikovano poput kolumne, ali neka, ja ću ju tako zvati jer mi se sviđa ideja da sam kolumnist. I tako, danas kad postajem novopečeni blogger čvrsto obećajem da ću marljivo i savjesno pisati pametne, kvalitetne i relevantne stvari, te da ću biti poznat po svojoj surovoj istinitosti, nezavisnom duhu, hladnoj glavi i nepotkupljivosti. Nikad nisam pisao dnevik (ono što bi blog trebao predstavljati), niti ga ne mislim sada početi pisati. Vidim ima svakakvih blogova, ima „ljudi“ koji u njima izlijevaju svoju dušu, pacijenata koji kukaju i jadikuju o stanju te iste duše tipa: "Oh, danas se osjećam usrano. Niko me ne razumije, pa ni ja sebe. Oh, do kada ću se osjećati ovako usrano?", zatim onih koji pišu o svome „zanimljivom“ životu a koji bi mogao biti zanimljiv eventualno njima samima, uskoj rodbini i nekolicini pacijenata koji sami nemaju život, zatim ima onih koji pišu o svojim i tuđim događajima iz školske klupe „ah, danas mi je profesorica dala 1“.... ma zaboli me za to, neka ti to ostane za uspomenu jednom kada ga kreneš ponovno isčitavati za nekih 20 god, samo nemoj mene tjerati da to čitam. Ima i blogova o uzgoju indijske konoplje, krizi poezije u dinosaura, tračeva o odjeći neke kvazizvijezde na nekom kvaziprimanju.... također – ne hvala. Putopisi... svaka čast.... društveni komentari također.... E TO... komentari društva, politike, ovog, onog, to me zanima i tome ću se posvetiti... borit ću se protiv zala globalizacije i njihovih medijskih eksponenata, želim da se moj glas čuje! Bez autocenzure, napadam britkim riječima oštrim poput britve, i nikoga ne planiram poštedjeti. Shvatili ste dakle... svakodnevne kritike s dozom filozofiranja o egzistencijalizmu pisane sirovo, oštro, i s autentičnim mišljenjem. Ok, sada kada sam si pripremio govornicu i zapalio javnost (koju tek moram okupiti) vrijeme je da krenem razmišljati o no.2!

- 20:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #